Posljednji čin dekadencije

Uljez (L´innocente), red. Luchino Visconti, Italija, Francuska, 1976.

• Luchino Visconti počeo je karijeru kao redatelj neorealističkih filmova. No svoju je slavu zacementirao filmovima koji su bili daleko od neorealizma. Gepard, raskošna drama o padu aristokratskog režima u Italiji za vrijeme Garibaldija, Sumrak bogova o dekadentnoj nacističkoj Njemačkoj, Smrt u Veneciji po legendarnom romanu Thomasa Manna, gdje je Dirk Bogarde ostvario ulogu života, samo su neki njegovi uspjesi. Osvajač Zlatne Palme (Gepard) i Zlatnog Medvjeda (Sandra), ovaj genijalni redatelj – iako počevši s neorealizmom kao izričajem, karijeru nastavlja raskošnim, pomalo predugačkim i pompozno upakiranim djelima po romanima istaknutih pisaca 19-og i 20-og stoljeća.

  Njegov posljednji film bio je film Uljez (L´innocente) iz 1976., po romanu nama danas aktualnog pisca Gabriela D'Annunzija (zbog vrlo popularnog i nagrađivanog naslova Fiume o morte iz 2024. redatelja Igora Bezinovića, koji kroz hibrid doksa i igranog filma priča priču u kokainskom pjesniku i fašistu koji je u osvit 20-og stoljeća zauzeo grad Rijeku).

  Uljez je pak priča o posve viskontinijevskom liku (baš kao da ga je sam pisao) – nepodnošljivo bogatom i nepodnošljivo neempatičnom i bahatom Tulliju koji naočigled svih vara svoju prekrasnu ženu Giulijanu koju doživljava kao sestru. Vara je s jednako razvratnom Teresom koja ga malo odbija a malo zavodi. Kada Giuliana upozna mladog pisca i s njim neočekivano zatrudni, Tulio će postati nevjerojatno ljubomoran i htjet će svoju ženu nazad. No Giuliana odluči roditi ljubavnikovo dijete i tu počinje dekor za tragediju.

  Nevjerojatno dokoni ladanjski krajolici koji odišu skupocjenošću i laganom dosadom, koncertni recitali obojeni u baršunasto crvenu i tirkizno zelenu; Visconti – i sam iz aristokratskih krugova, znao je dobro prikazati taj nepodnošljivi spoj neegzistencijalne krize, krize morala i krize čovječanstva koju rađa samo dokonost i pompoznost duha i svemira.

  Obučeni u naizgled dostojanstvene lutkaste odore, oni krate svoje vrijeme mačevanjem, ispijanjem likera i gledajući u daljinu, zubi su im kvarni od preveć nekih tiramisua ili zašećerenih kuglofa a oči ogrezle u pohotu, dosadu i neizmjernu količinu besmisla.

  Takav sustav malih vrijednosti rađa jednog Tullija koji mijenja žene kao cipele a zaljubljuje se u one koje ga odbijaju. To mu rađa želju za još, a sam ni ne zna što je iskonska dobra ljubav.

  On svoju vlastitu suprugu poželi kada ga ona prevari a osveta za njezino izvan braka rođeno dijete bit će veća od dosade, pohote i pompoznosti. Bit će to samo zlo. Kraj je neizbježan.

  Ulogu Tullija vrlo je vješto i sugestivno odigrao Giancarlo Giannini (koji je 1. kolovoza proslavio svoj 83. rođendan), inače u Italiji poznat kao voice over glumac za velike filmske klasike sinkronizirane na talijanski. Ulogu njegove supruge tanana glasa i bujnih oblina odigrala je rođena Puljanka Laura Antonelli a ulogu zlosutne ljubavnice Jennifer O'Neal.

  

  Luchinu Viscontiju ovo je posljednji film u karijeri. Film je kompaktan, snažan, uvlačiv i sugestivan. Veliku temu dekadencije visokog sloja društva i njezin rasap na atome atoma dočarao je uvjerljivo jer je znao o čemu priča. Kao da je sve svoje priče pričao iz prve ruke. A iako mu je možda zadnji film trebao biti onaj Smrt u Veneciji, kao zaključak života lucidnog i umornog homoseksualaca umjetnika koji je doživio zadnju strastvenu pustolovinu i rasplamsaj srca, njegov posljednji film upravo je Uljez, po djelu osporavanoga i kontroverznoga D' Annunzija.

  Besmisao i niti tračak nade u zadnjoj sekvenci figurativno nosi i smrt jednog cijelog sloja ljudi koji su iz dosade i obijesti doživjeli svoj sumrak (prikazano i u Gepardu) i lagano propali i odali se ili opijatima ili nesretnim ljubavima ili pak zurenju u prazne prostore.

  

  Nema boljeg od Viscontija u oslikavanju neimaštine promašene egzistencije koja, iako traži utjehu, tu utjehu ne želi. Redom su njegovi likovi beskrupulozni, bešćutni i bez ideje u ikakvu vjeru u sebe ili svijet oko njega. Propadanje klase, bogate europske kaste nedodirljivih, poput užarenoga je sunca koje postaje sve manje sjajno i sve manje aktivno, dok ne postane hladna kugla koja ne može zagrijati ni vlastitu jezgru. A znamo: bez osnovne topline srca i topline duše, nema ni života. Ostaje samo grimasa na licu jedne bezrezervno nepotrebne egzistencije.

  ©Ivana Perić, FILMOVI.hr, 3. rujna 2025.

Piše:

Ivana
Perić